|
Dok prtinom stupam sad već starom,
I otresam inje sa starog kaputa,
Dok rastrošna duša mi progoni zore,
Tebe ja tražim i tvoja svanuća.
Dok šire se oči da prtinu stignu,
I skrivaju pogled od znanca mi starog,
Dok prokletstvo uma razjaruje vječnost,
Tebe ja mnijem i tvoja svanuća.
Dok srca mi jecaj, zatomnuje tugu,
I izvore traži čeznutljivim krikom,
Dok tužni mi pogled vapije za drugom,
Za tobom tad čezne, za tvojim svanućem.
Kada pomor kapi ispuni mi život,
I posudu krhku međ obale stavi,
Kad zamahom kasnim, prekine se vrijeme,
Tebe ja čekam i tvoja svanuća.
Tišina se smrtna, razliva nad rijekom
I virovi zjapni ogasiše oči,
Al umorno tijelo trzajem se diže,
O svitanja molim, o svitanja molim,
O svitanja molim, o svitanja molim,
I tvoja svanuća.
|
 |
